Čini mi se da bih hiljadu odgovora dao, a ne mogu da dam nijedan. Teško mi je. Sada još teže. Tri godine sam čekao pravednu odluku suda, ali Alsan Levent je samo opomenut za dva života koja su njegovom krivicom ugašena i treći koji je zauvek skrhan. Očekivao sam najstrožu kaznu, da bude primer drugima kako treba da se ponašaju u saobraćaju, da se ne bahate. Duboko u meni ostaju samo tuga i bol.
Ovako za „Novosti“ Slobodan Stojadinović, kum Šabana Šaulića, komentariše presudu nemačkog suda u Giterslou po kojoj je Levent, koji je 17. februara 2019. izazvao saobraćajnu nesreću nedaleko od Bilefelda, u kojoj su živote izgubili nekrunisani kralj narodne muzike i njegov klavijaturista Mirsad Kerić, osuđen na tri godine i tri meseca zatvora. Stojadinović je u trenutku nesreće bio u kolima sa pevačem i klavijaturistom.
– Od tada ne znam kako da krenem. Ne umem da nađem put – kaže nam Stojadinović.
– Teše me da vreme leči sve. Rane na mojoj duši su neizlečive. Godine sam proživeo uz Šabana. Mnogo mi nedostaje moj kum i prijatelj.
Foto Privatna arhiva
Turčin je tada vozio bez dozvole, i to 160 kilometara na sat, uprkos tome što je na toj deonici dozvoljeno samo 80, a na sve to bio je pijan. Ne teši Stojadinovića to što je u Nemačkoj najstroža kazna za nesavesne vozače četiri godine, a Levent je osuđen na tri godine i tri meseca.
– Tridesetak godina smo se intenzivno družili. Nije bilo lako biti njegov prijatelj. Šaban nije dozvoljavao svakome da mu se približi. NJegovi prijatelji morali su da ga razumeju i da umeju da ga prate. A, to nije bilo lako.
Stojadinović je godinama nastupao na Šabanovim koncertima:
– Šaban mi je napisao nekoliko pesama. Nisam imao ambiciju da samostalno gradim muzičku karijeru. Siguran sam da bi mu bilo drago i da bi mi pomogao u tome, ali meni je bilo draže da ga pratim na koncertima.
Hiljade kilometara su Šaban i Slobodan prešli zajedno i do kobnog dana nikada im se ništa loše nije dogodilo.
– Sve je nekako bilo čudno, još od nastupa koji je imao te noći – kaže Slobodan.
– Bio je nervozan, želeo je da što pre krenemo u Beograd. Dogovorili smo se da odspavamo sat vremena u hotelu, da ga probudim u 6.15 da se spremimo i krenemo na aerodrom. Pozvao sam ga tri minuta kasnije. Bio je ispred mojih vrata, ljut što ga nisam na vreme probudio.
Nikad ranije nije bio takav. Imali smo još tri sata do poletanja aviona, a on se ponašao kao da kasnimo. Govorio mi je da moram da budem tačan ako hoću da budem zvezda.
Odgovorio sam da me to ne zanima i da mi je dovoljno to što je on zvezda. Sve mu je to jutro smetalo, i automobil koji je bio malo dalje parkiran.
Čim su ušli u auto, Slobodan je, kako kaže, zaspao.
– LJutilo me je što me tako provocira – govori nam.
– Rekao sam sebi da moram da spavam i da se ne raspravljam. Šaban nije dozvoljavao da drugi bude u pravu. Ne sećam se sudara, spavao sam. Od siline udarca, gepek me je nabio skroz napred, kod Šabana, koji je sedeo na suvozačevom mestu. Na Mirsada je pao sintisajzer, od kog je zadobio težak udarac u glavu. Nekoliko puta sam padao u nesvest i budio se. Bilo je jezivo gledati kako doktori pokušavaju da ožive Mirsada. Šabana nigde nisam video. Pitao sam gde je, a lekari hitne pomoći su mi rekli da ga voze u drugu bolnicu. Tada sam se opet onesvestio. Od tada sam, čini mi se, kao u nekom bunilu. Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da sam izgubio kuma i prijatelja.
BAHATI VOZAČI
– UBIJA me putovanje, imam rano ujutru avion, a mesto gde pevam bude udaljeno i po 200 kilometara. Kada sletim, sačeka me neka budala koja se, s oproštenjem, guziči što ima jak auto i krene po gasu. Aman, čoveče, pusti, polako, smiri se, iovako sam istraumiran – često je govorio Šaulić.